Nemezis

Za 5!

Peti rođendan. Nije to mala stvar :)

napisala nemezis u 21. siječanj 2010 0:43:16 | 11 komentara

Bravo!

Danas je bio dobar dan.

I post koji pišem, pišem zbog sebe, kad svratim za godinu, dvije, da me vrati u ovaj trenutak. Neke stvari jednostavno ne dijelimo s drugima, neke moramo podijeliti, a za neke nam se čini da nisu zanimljive, niti važne nikom osim nama samima. Tako je i sa ovim postom. Djeluje sasvim dosadno i nevažno ono o čemu želim napisati par redaka...ali, procijenite sami.

Strah od javnih nastupa, koliko se sjećam, spada u top 5 strahova. Danas sam imala priliku održati edukaciju za svega par kolega, i priznajem da je bilo pomalo zastrašujuće. Ali, prošlo je dobro, kolege kažu da sam im ostavila dojam kao da o materiji o kojoj sam predavala znam sve što je potrebno, i navodno sam im uspjela prenijeti dio tog znanja. Što je super, ali nije poanta.

Zapravo želim reći da je prekrasan osjećaj kada netko tko ti je nadređen zaključi da si u stanju preuzeti dio njegovog posla (iako još nisi na poziciji da bi odradio nešto od tolikog značaja), a kad vidiš da si opravdao povjerenje i učinio tog svog nadređenog ponosnim...neprocjenjivo. A ako je za sve ostalo tu Mastercard, dan se može smatrati dobrim :D

Još jedna poanta? Zašto ne, pa ovo je moj blog, mogu imati i 10 poanti ako hoću :D

Ako i nije sve odrađeno savršeno, potrebno je pohvaliti. Trud, namjeru, dobru volju. I iako je trebalo još obrisati i pospremiti suđe, ne treba to i reći. Dovoljno je reći hvala i cijeniti to što je oprano.

Eto, sad kad sam si to sve tako lijepo zapisala teško da ću ikad više doći u napast i reći. "Super, ali trebalo je još..."

Nda. :D To bi već bilo vrijedno pohvale ;)

napisala nemezis u 11. siječanj 2010 23:11:40 | 6 komentara

2010

...sad bih mogla opisati doček, ali neću. Bio je zaista predobar, i to je dovoljno. Mogla bih se i osvrnuti na prošlu godinu, ali ni to neću, jer sam već rekla da neću. Mogla bih nabrojati ciljeve i odluke...

...ali...

Nemam si namjeru uskratiti majonezu i čokoladu. Radije ću nekoj kozmetičarki malo podići promet.

Također nemam namjeru male noćne užine pretvoriti u doručak. Shodno tome, trebala bih se početi baviti nekom aktivnošću koja bi spriječila očiglednu devastaciju nekoć sexy tijela, ali...pogađate...neću ni to. Držati ću se sauna i masaža...dok još pali :)

Jedna od popularnih odluka je i ona vezana za pušenje, odnosno prestanak istog. Na kraj pameti mi nije.

I ustajanje ranom zorom, da se ima nešto od dana bi također spadalo u kategoriju odluka koje nas zapravo muče, razultate daju sporo ili nikad, a cijelo vrijeme se osjećamo jadno.

Također nemam namjeru ništa poduzimati vezano za očiglednu ovisnost o igricama, Fejsu, i večeranju pred nekim ekranom, ili ekranima :D

Dapače, naprotiv, što bi neko reko...odlučila sam da ću u 2010. biti hedonist u svakoj prilici, makar me uvodilo u neprilike :D

Odnosno...jesti ću što volim i kad volim, hodati ću do tramvajske stanice AKO BAŠ MORAM, u tramvaju ću sjediti, pogotovo ako nekim čudom platim kartu, a dok budem čekala isti ću sa neskrivenim zadovoljstvom popušiti cigaretu. Naravno, sve će biti u zadnji čas kao i do sad, jer volim kasno jesti i još kasnije ustajati iz kreveta. 

Zaključak? Ponašati ću se kao i proteklih 355 dana, ove godine neću biti naivna i brijati na velike odluke i promjene, jer ionako odustanem oko 06.01. :D

Ok, priznajem, ima jedna mala stvarca...dati ću sve od sebe da budem bolja kćer, djevojka, prijateljica, suradnica i voditeljica. Mogla bih biti i bolja blogerica, ali nakon 5 godina se čovjek malo umori... ;)

Sve najbolje vam želim, od srca :)

napisala nemezis u 4. siječanj 2010 22:04:16 | 11 komentara

Grinch je, izgleda, uspio...

...pita jutros direktor da li se veselimo blagdanima. Idemo kući, kiti se bor, daruje se, svi na okupu, kolači, onaj poseban osjećaj..blagdani.

Kažem mu ja na to da mi više djeluje kao da će Uskrs, poradi tropskih vrućina i tako toga, a na to će on meni da ga to ne čudi, ja stalno nešto oko jaja :D (na glasu sam kao žena koja voli muškarce, što je sasvim netočno :D)

I sad bi neki rekli da ugođaj, osjećaj i blagdani i sve to kreće iz nas, i da nekima ne treba ni bor, ni pokloni  ni ništa i sretni su jer su tu i jer su i njima dragi ljudi također tu. Da se razumijemo i ja sam sretna zbog sebe i dragih ljudi i zahvalim se svaki dan na njima i poželim da budu dobro, sretni i zdravi.

Ali, ne dozvoljavam da mi se soli pamet. Blagdanskog ugođaja NEMA. Osim ako se nepregledni redovi pred blagajnama supermarketa broje. A u mom svijetu se ne broje.

Uglavnom, ma koliko se ja trudila unijeti nešto od štimunga u svoju okolinu...ne prima se. I čini mi se da su ljudi pomalo odustali od svega.

Čudna neka vremena...ateisti zahvaljuju negdje nekome na onom što imaju i pokušavaju vjernicima osvijestiti da nas čeka nekoliko dana koje treba proživjeti u ljubavi, miru i slozi.

Idem sada...Badnjak je, a nisam kupila poklone...treba i radit i putovat danas...i okitit bor, par puta se spontano napit i otrijeznit...i uživati u onih 10 minuta iza ponoći kad su svi sretni, bar nakratko, pa makar i od dvije rakije previše :)

A Grinch?

napisala nemezis u 24. prosinac 2009 0:46:01 | 6 komentara

Nemezis sluša Marlango...

...inače bih napisala jedan retrospektivni. Ali, godina koja je na izmaku...je na izmaku. Ima li smisla pobrojati dostignuća i radosti, tuge i promašaje? Gledati unatrag, pa makar i sa mišlju da se na greškama uči...nije konstruktivno.

A osobe poput mene, destruktivne, negativne, samokritične i sklone analiziranju ne bi trebale previše mozgati o vlastitim postupcima. Naime, nama nikad ništa nije dovoljno dobro...prema tome, nema retrospektive.

Reći ću tek par riječi. Bila mi je kratka, a ipak monotona, sa ljetom koje je prebrzo pobjeglo i premalo vremena za sebe. Za onu, mračnu sebe.

Koja traži svoje vrijeme. Koja voli mrak i tišinu. Koja sjedi na prozoru, puši jednu cigaretu za drugom i čudi se u mjesec. Onu koja do 4 sluša muziku, do 5 ptice, a u 6 ide u šetnju kvartom u nadi da će baš danas pofotkati fantastičan izlazak sunca. Ponekad zaboravi jesti, ponekad ne progovori ni riječ dva dana, ponekad satima sjedi pred ogledalom i gleda se u oči, kao da će tako prije shvatiti zašto nije sličnija normalnim ljudima.

Vete...

...međutim, rijetko si dozvolim mrak i tišinu. I bez toga je ponekad nepodnošljivo teško ustati ujutro i suočiti se sa još jednim normalnim danom, koji se sastoji od normalnog posla, normalnih prijatelja, normalnih aktivnosti...živjeti normalan život...ne ide mi to nikako. I gledam ljude koji me okružuju, normalne ljude sa normalnim životima..i čini se da su sretni. Ili bar zadovoljni.

Nije to dovoljno.

Razgovarali smo jučer o paru što živi kat iznad nas. I zaključila sam da su ozbiljni ljudi, ona ima 28, on 30.

Zacijelo i ja izgledam potpuno normalno, obično i pristojno. I ozbiljno, ponekad strogo. Koliko čujem, i tužno. Navodno često izgledam pomalo tužno. Dakle, potpuno sam, na prvi pogled, normalna.

Život bez strasti, adrenalina, stvaranja...nije život kakav si želim. Naravno da si ne mogu dozvoliti prečesto čuđenje u mjesec, treba tu i tamo ići i na posao, ali 2010 ne želim provesti ovako. Rutinirano. Isplanirano. Konstruktivno.

Nemezis sluša Marlango. Jer, to joj je motor da izgura još jedan normalan dan.

Meni je Božić bio jučer. Vama kojima je za par dana želim da bude sretan i da ga provedete onako kako vi želite ;)

napisala nemezis u 22. prosinac 2009 0:02:49 | 4 komentara

...vrištanje u jastuk, ili istresanje na brzinu

...ako već služim za primjer kako stvari ne bi trebalo raditi...ako nisam dovoljno energična i ako me se smatra normalnom, što, izgleda, nije dobro...onda ću dati sve od sebe da budem najbolji mogući primjer čiste negativnosti ikad. To mi je oduvijek išlo odlično.

Kao i obično, ne smijem si dozvoliti da potpuno iskreno i otvoreno iznesem svoje mišljenje. Kao i obično, nisam dovoljno dobra. Nikad nisam dovoljno dobra. Ma što učinila, koliko se trudila, čega se odrekla...ne vidi se. Ne uvažava, kamoli cijeni. I, kao i uvijek, umjesto da spavam, razmišljam o ljudima koji ne misle o meni ni kad bi trebali, a kamoli u ponoć i trideset.

Ali, za razliku od tih istih, koji zapravo nisu vrijedni svega ovog, dati ću sve od sebe da završim započeto. Ne zato da bih možda, jednom, postala dovoljno dobra i da bi me se potapšalo po glavi, puca mi za tapšanje, već zbog nekih vlastitih principa. Istina, neće biti ugodno družiti se sa mnom u tom procesu, ali...tko mene pita je li meni ugodno...

Da rezimiram...sita sam omalovažavanja. Sita sam svega, zapravo.

I ako mi se očajava, onda ću očajavati. Kome ne odgovara...pa može ići odakle je došao. U ishodišnu točku svih živih bća, da budem jasnija.

E, sad mi je bolje, pa mogu ići spavati :)

napisala nemezis u 27. studeni 2009 0:38:04 | 2 komentara

Imala sam sreće...

...prednost mog posla je što sam u prilici upoznati ljude sa kojima se najvjerovatnije u ovom životu ne bih ni srela, da radim ono što sam radila prije.

Između ostalog, vidim kako današnji 20-godišnjaci razmišljaju i funkcioniraju, pa vučem neke paralele između njihove mladosti i moje.

Zato i kažem da sam imala sreće.

I ne kažem da je moderna tehnologija loša stvar, da od sutra trebam funkcionirati bez maila i mobitela, ne bih funkcionirala uopće, ali drago mi je da nisam propustila neke stvari...i da ne bih sad zaglavila u nabrajanje i patetiku, samo ću jedno reći.

Pisma. Prava pisma, pisana rukom, koja te iznenade u sandučiću...osjećaj koji nosi neotvorena koverta, pogotovo ako je pismo od onog nekog...posebnog...

....na papiru istrgnutom iz bilježnice, pisana na koljenu, jer želiš podijeliti baš tu misao i taj trenutak, odmah...na finom papiru, namirisanom tvojim omiljenim parfemom...sa ubačenim isprešanim cvijetom, ili malo pijeska sa najljepše plaže na Jadranu...ponekad sa fotografijom...uvojkom kose...ponekad sa veselim vijestima, ponekad puna tuge...i poneko "volim te", između redova ili ispisano crvenim markerom preko cijelog lista...

Nosi sa sobom više od onog što se na prvi pogled čini...ta obična bijela koverta...

I, iako tinta blijedi, a papir se lagano troši po rubovima...sva ih još čuvam. Povremeno pročitam neka...i mislim si da je ogromna šteta što ih više nema...

...za početak, poslati ću čestitke za Božić. Prave, poštom. Tek nekoliko, jer većini dragih ljudi ne znam kućne adrese. Uz modernu tehnologiju nisu potrebne ama nikad.

napisala nemezis u 22. studeni 2009 13:44:09 | 5 komentara

(Ne)normalna

...i tako sam si nešto mislila o vlastitoj nenormalnosti, o manjku samodiscipline (umjesto da spavam, brijem po netu, a sutra će biti plač i kuknjava kad alarm zazvoni), o vlastitoj lijenosti (nisam opeglala košulju ni hlače, a sutra će biti kuknjava i plač kad vidim da i bez toga kasnim), o neorganiziranosti (nemam ništa čisto osim spomenute košulje i hlača, a sutra će biti kuknjava i plač jer mi oboje loše stoji) i onda proleti komarac. Malo se zadrži u blizini monitora, zabrije da sam ja zanimljivija (mirujem) i krene.

Em je nenormalan jer me podcjenjuje, em je falio godišnje doba. A ako je mislio da ima sreće...krivo je mislio.

Pa, kad već godišnja doba, biljke i životinje ne poštuju nikakav red ...  zaista ne vidim zašto bih ja tjerala kontru silama svemira :)

Sve je nenormalno, ja se dobro prilagođavam, a lipa je propupala.

Idem sad zavijati na mjesec. Oblačno je? Ma, nema veze :D

napisala nemezis u 17. studeni 2009 0:02:16 | 6 komentara

...login.

Vratih se. Možda samoj sebi objasnim zašto do kraja ovog posta.

Imam iza sebe dobar mjesec. Poslovno.

Postojao je cilj. Cilj je dostignut.

Postojali su zadatci. Obavljeni su.

Postojali su ljudi koje sam smatrala prijateljima. Otvorila sam oči.

Zadovoljna sam.

 Mirna poput vode stajačice...

Stala sam pred ogledalo. I shvatila da mi tijelo stari. Ništa strašno, koža nije onako svilenkasta i zategnuta kao nekad, tonus mišića je malčice oslabio. Ipak, dovoljno da mi osvijesti ono što počesto volim zaboraviti. Treba voljeti svoje tijelo i ne shvaćati ga preozbiljno. Voljeti, takvo kakvo jest. Ne shvaćati preozbiljno? Ljepota može gasnuti polako..ili može nestati u trenu. Zakočiš sekundu prekasno. Napipaš kvržicu.  Prođe 10 godina... zapravo i nije važno.

Prolazni smo. U svakom pogledu, ali fizički..najvidljivije.

Oni od nas, koji imaju sreće da izgledaju mrvicu bolje od drugih često teže podnose vlastiti odraz u ogledalu. Jer, ogledalo zna biti okrutno.

Neki od nas, koji su izgubili nešto od ljepote pod kirurškim nožem ne brinu previše oko toga.

Rijetki su svjesni da je ono unutra jedina prava ljepota...

...a da ne bih ostavila dojam kao da sam patetična završiti ću za danas. Vratila sam se zbog sebe.

Ipak je prerano za oproštaj od Nemezis.

Nije još rečeno sve.

napisala nemezis u 7. studeni 2009 1:04:49 | 5 komentara

...logout.

...nema me. Nemam što reći, prazna sam. Umrtvljena svakodnevicom, umorna od problema, bez imalo snage za nova rješenja.

Bezlična i siva, nemam što dati. U ritmu rutine gledam kako cure dani, pokraj mene. Pasivna. Dosadna.

Strah siječe dublje od mačeva

Izbjegavam konflikte, povlađujem i ponekad kažem neku glupost.

Zašto? Ne znam. Bit će da osjećam jesen.

Sve dok sam takva, a kad sam takva šutim, ponekad slušam, ali ne sudjelujem, ne želim biti među ljudima. Jer, kad sam takva, vidim da su i drugi slični meni. Vidim da sam prosječna. Briga me.

Ne želim uopće korigirati ovo stanje, niti ga na bilo koji način mijenjati, ne želim se siliti na pokret. Nije mi do kretanja. Zidovi će čekati, preskakati ću kad me bude volja.

Idem sad, čekati da prođe.

napisala nemezis u 22. rujan 2009 23:36:07 | 5 komentara