Nemezis

Lopov, dimnjačar, mačka, ključ

LOPOV
Uhvatiti lopova - uspjeh i rješavanje svih briga.

DIMNJAČAR
Sreća u ljubavi i poslu. Razgovarati s dimnjačarom - osloboditi se neke sumnje.

MAČKA
Šarena mačka - čuvajte se prevelike strasti.

KLJUČ
 Vidjeti bunt ključeva - dobiti će te dobru domaćicu. Držati ključ u ruci - dobro čuvate svoju tajnu. Imati velike ključeve - veliko veselje.

STAN

Useliti u novi stan - očekuje vas sreća i veselje.

Snova se sjećam rijetko, djelomično i najčešće me neki događaj iz tekućeg dana podsjeti što sam sanjala.

Jutros je bilo drugačije.

Dakle, sanjala sam da sam došla u novi stan, donekle poznat. Podsjetio me na kuću koju sam bezbroj puta sanjala i koja je u snovima toliko vjerna da se svaki put zaprepastim, kuću koju nikad nisam vidjela, ali da gradim kuću, gradila bih upravo takvu. Stan joj je pomalo sličio, možda zbog balkona.

Dakle, stan, mačka, ja. Sjedim za stolom i gledam van. Ulazi netko i odmah shvaćam da je lopov. Istjeram ga van. Sjednem opet, kad ono...drugi lopov. Izgleda kao dimnjačar, ali je jasno da je došao krasti. Istjeram i njega i uzmem ključeve, jer valja se zaključati. Ulazi treći lopov, ključeve držim u ruci i razmišljam: "Ne smijem ih negdje ostaviti jer ako ih vidi i uzme odvest će mi auto. " Na buntu ključeva je  ključ od auta, Renault Clio je u pitanju, plavi. 1,4, 16 V, skoro 100 konja. Fina mala jurilica.

Lopov je šarmantan i ne da se samo tako istjerati, pa se zapričamo, i iako mi oprez pimalo popušta, svjesna sam da je to ipak lopov, opasan neki lopov, tko zna što bi mi mogao...

...Paaaaa, pa ra pap, pa ra ra ra pap...

Moanin', Charles Mingus, svira, sa mobitela. Budilica. Gledam u mobitel, gledam gdje sam i čudim se kako sam se sad tu probudila :)

I na kraju tumačenja čudnovatog sna zaključujem: jedva čekam tu domaćicu, možda zna i fritule radit. A kad dođe, zaista sreći i veselju neće biti kraja :D

| nemezis | 28. siječanj 2012 17:21:37 | 0 komentara

"...zašto srodna duša mora baš biti muška..."

Njihova je priča barem tisuću puta ispričana. I za sada bez hepi enda, ili bilo kakvog enda. Jedna od onih priča, rutiniranih, koje traju samo iz navike.

Bilo je od prvog dana jasno da nisu baš sasvim jedno za drugo, ona organizirana u svakom pogledu, marljiva i poslušna. Preozbiljna svakako za svoje godine i baš zbog njegove neozbiljnosti mislila je, u to vrijeme zaljubljenih početaka da joj treba baš on. Ne netko poput njega, on. I on je možda mislio ( njegove misli ne znam) kako će biti odlično uz to lepršavo a ipak posloženo biće kročiti kroz život.

Priča se razvijala kao i svaka druga, kaže ona. Kave i izlasci, alkohol i tulumi, zamagljena stakla automobila, šetnje, poljupci, pokoji jorgovan ukraden iz tuđeg vrta za nju. Idilično i divno. Nakon dvije godine i nešto kilometara koji su ih razdvajali nekako se spontano dogodilo to preseljenje i useljenje. Uređivanje vlastitog malog doma i adaptacija na zajednički život je potrošila još jednu godinu. Bilo je lijepo, to uigravanje  i rutiniranje oko ručka i gledanja filmova, biranja laminata i uživanja u zajedništvu.

Kaže, navika se dogodila tako spontano da je nije uopće zapazila. Ni kad ni otkud ni kako ni zašto, a obećavali su si, kako si već blesavi zaljubljeni parovi obećavaju, da neće postati od onih, onih čangrizavih parova koji si nemaju što reći, koji se na očigled drugih ponižavaju riječima, koji ne vide više ništa lijepo u očima drugog.

I desilo im se upravo to, i gore. Priča mi o malim, na prvi pogled, stvarima, iz kojih čita da je on ne voli, ne poštuje, da je, kao što je rekao Ferić u nekom svom romanu, vidi samo u dijelovima, sekvencama, nikad i nikako cijelu. Sitnice, kaže, njih se čuvaj. I čuvaj se onog što ti je bilo tako zanimljivo. Jer, on je neodgovoran do krajnjih granica. Prema sebi, pogotovo prema njoj. Osjeća kao da sve mora sama, i smeta je do ludila kad mu svaki dan, pet dana za redom govori da složi čarape u ormar, a on smo kaže dobro, sutra ću i ne spremi ih nikad.

Više se gotovo i ne svađa, kaže. Nema smisla reći "Jučer si rekao da ćeš sutra, i prekjučer". Veli da nema smisla igrati ni na logiku, objašnjavanje zašto od njega očekuje tu malu stvar, ni samilost. Njega jednostavno nije briga. Na kraju čarape uvijek pospremi ona, i to je možda problem.

Možda, kažem, možda bi ih valjalo osmi dan baciti kroz prozor, sve do jedne. Ili ih ne prati. Uopće. Vidim da sam rekla jednu previše.

Kaže da je još na samom početku primjetila kako se on ružno odnosi prema mami, svojoj. I tada se sjetila, netko joj je rekao, ili je pročitala negdje da se iz odnosa muškarca prema majci odmah vidi kakav će biti odnos prema djevojci, ženi, partnerici. I malo se tad prestrašila, ali izgledalo je apsolutno nemoguće da bi se ikad njoj obratio na takav način. Sad se ni na "glupa kučko" više ne obazire.

Kaže da se sve nekako može, ali nema više strasti. Ni poljubaca, poneki zagrljaj ponekad, ali više od toliko...jednom u dva mjeseca, ako.

Šutim. Ne znam što reći.

Kaže da joj je drago što se nije udala, ali da svejedno još nije našla način kako da ga ostavi, a tražila ga je, kaže, ponekad, nakon ružnih svađa i dana i dana šutnje. Voli ga, kaže, nezamisliv joj je život bez njega, čak i njega kakav je postao.

Voliš li sebe, pitam. Očito nedovoljno, kaže. Morat ću se to nekako naučit.

Gledam nas, gledam sve te ljude sa kojima pijemo kave, jedemo večere, pijemo alkohol, slavimo, veselimo se i vidim, svi imamo tu klicu. Nekima se primila jače, neki su još donekle otporni, ali nigdje ne vidim da se istinski poštuju, nigdje ne vidim partnere, nigdje ne vidim u dobru i zlu. Samo faze uvijek site boljke. I pitam, tih par koji još donekle ostavljaju sliku kao da pripadaju zajedno što treba činiti da se ne desi ovo što se događa i dobivam neke odgovore koji zvuče kao da su iz knjiga o samopomoći. Onih loših.

Jako bih željela otkriti tu tajnu, kako ostati zajedno i ostati svoj, kako i što je potrebno da se ne desi već ispričana priča. Ali, ne znam više koga pitati, a ja odgovor ne nazirem nigdje.

| nemezis | 27. siječanj 2012 17:45:48 | 5 komentara

Utjecaj blog(er)a na moj život

...svijeće po stubištu koje vodi u spavaću sobu...

...svilene marame...

...fina ulja, još finije masaže...

...beskonačne šetnje gradom...

...čokolada svih vrsta i povezi na očima...

...stotine i tisuće riječi...

...i osjećaj...savršeno savršen...

...pretvaranje onog što se ne smije u ono što se radi...

...jer je dobro, tako prokleto dobro.

Nisam pratila njegov blog, sve dok se nismo upoznali. Za što se trebalo poklopiti bezbroj slučajnosti. I poklopilo se. Tek par riječi, poneki pogled i slutnja da ćemo se sreti opet.

Da, bila je to romansa. Jedna od onih po kojoj bi se mogao snimiti remake posljednjeg tanga, do neke mjere.  Jer, mi smo malo civiliziranije završili našu priču, u trenutku kad smo shvatili da nam treba kraj. Da bi mogli neke nove početke početi slobodniji i svjesniji koliko je važno ponekad raditi ono što želiš umjesto onog što smiješ.

U to davno vrijeme se za online komunikaciju koristio ICQ.  Razmjenjivali su se brojevi, pa bi se onda malo dotipkavalo. Naše prvo dotipkavanje je trajalo osam sati. U komadu. I nakon njega je ostao osjećaj da će trebati bar još stotinu puta toliko da si kažemo sve što želimo reći.

Ponekad u naš život uđu ljudi zbog kojih u svakom pogledu rastemo i napredujemo. Njihova prisutnost nas nekako čini boljim ljudima, veselijim, hrabrijim i kreativnim, u svakom pogledu. Zbog njih preispitujemo svoje poglede na život, uviđamo predrasude koje nas koče i mijenjamo se u nekog...u onog nekog kakvi želimo biti i kakvi oduvijek trebamo biti. Nekoliko takvih ljudi me dotaklo kroz život i svaki od njih mi je pomogao otvoriti neko poglevalje mene, koje se pokazalo toliko interesantnim da do posljednjeg lista ne možeš pustiti tu knjigu.

Nakon tog prvog maratonskog otvaranja duše uslijedila su druga. Prošli su mjeseci,  a malo je bilo dana u kojima nije bio on, na neki način. Uz ICQ negdje putem smo razmijenili brojeve mobitela, pa se uz slova i fotografije pojavio i glas. I postalo je sasvim jasno - desiti će se i susret.

Ponekad je potrebno da nas se gurne, jer je idući korak naigled pretežak. Znao je kako, kao što do tada nije znao nitko. Učiniti da se osjećam odlično. Učiniti da se osjećam živom.

Oh, susret je izazvao jato leptira u trbuhu i one smiješne ženske dileme o odabiru parfema, šminke, odjeće i frizure. Prepoznavanje na autobusnom kolodvoru i šetnja gradom. Ručak i prvi spontani dodir,  i ona jasnoća, savršena, shvaćanje da će ova priča neminovno završiti bez te, tako teškom mukom odabrane odjeće, uz pregršt raščupane kose.

Bilo je tako prokleto dobro. Svaki put. I nije bilo naročito teško put odgoditi, bar do drugog jutra. Put kući.

Iduće jutro...ili nije više bilo jutro, ne sjećam se...idući dan je donio rastanak, barem na fizičkoj razini. Ali stotine kilometara koje su se opet pojavile nisu zapravo mijenjale ništa.

Čuvala sam ga kao svoju najveću tajnu, i učila. Upijala sve što je bio, čitala i pisala, crtala i odlučila uživati dok traje. Jer, znali smo da neće trajati. I bilo je dobro tako.

Ponovni susret u drugom gradu. ...slatko poput meda na njegovom tijelu, tako je bilo.

Nisam htjela da ikad nestane, ta nemoć u njegovoj blizini. Slatka nemoć, i kemija, sa kojom ne možeš ništa, osim prepustiti se.

Treći susret je bio kraj. Ili, pauza, da budem točna. Uz dogovor da možemo stisnuti "Play" ako to poželimo, ako oboje poželimo. Sutra, za mjesec, godinu ili dvije.

Paralelno se u tom mom stvarnom životu događao poveći brodolom, i on je bio ona mala barka koja spašava goli život od utapanja u hladnoj, crnoj vodi. Prijatelj, prije svega i nakon svega.

U tom trenutku je bilo jasno - naučili smo jedno drugo što smo znali. Srest ćemo se opet, kad bude potrebno, kad budemo znali nešto novo. Spletom okolnosti je pristup internetu prestao postojati, a uz par neočekivanih promjena broja mobitela prestala je komunikacija u potpunosti. Tražili smo se ponekad ovdje, ali ja sam pisala rijetko, a on nikako. Godine su prošle.

Sjetim ga se ponekad, i uvijek kad se sjetim, osjećam se dobro. Bilo je tu zaljubljenosti, bilo je strasti i koječega još. Ali, bilo je iskrenosti, najviše. I motivacije da se živi na ispravan način i radi ono što se voli.

Ne, nismo pritisnuli "Play" . Iako bi mogli ;)

Mogu reći da je utjecaj bloga na moj život bio značajan, važan i dobar.  Najviše zbog prijatelja, koje ne bih imala za ovog života da prije 6 godina nisam odlučila ovdje malo pisati, o sebi kakva jesam i sebi kakva želim biti. Ali i zbog njega, jer, bio je više od prijatelja, više od ljubavnika, više od usputne romanse...

Zadovoljna sam. Jer, nema potrebe da nastavljam tu priču.

Zbog branitelja mora i one koja je iz mora nastala, ali to je druga priča. Doći će na red uskoro, osjećam :)

| nemezis | 22. siječanj 2012 13:52:17 | 8 komentara

Rambo 4

Odavno smo odgledali sve. I sve reprize smo odavno odgledali, reć bi.

Na prva 4 programa (to bi bili ovi naši - haerte erteel i nova) obično možeš gledati nešto što si već gledao. Imaju još ona dva - erteel dva i domateve, a na njima...reprize repriziranih repriza. Pitam se, koliko puta će još izvrtiti rejmonda ove godine. Vjerovatno unedogled, kao i prošle godine.

Onda ima onih foks programa, na kojima su reprize, naravno, serija koje su na prva četiri+ova dva već izrreprizirali unedogled. I reprize ciesaja, za onog tko je slučajno propustio neki nastavak..

Onda dokumentarci. Nekih desetak kanala, gdje možeš gledat ljude kako sijeku drveće. Voze kamion, po ledu. Dresiraju pse. Ubadaju odašiljače u morske pse. Ne boli ih to, kažu. Možeš gledati i dva geja koji okolo kupuju smeće, američko, od drugih ljudi. I za kraj ljude koji to smeće prodaju trećim ljudima.

To su kanali sto i nešto, i nakon što vidim da na njima nema ništa gledljivo, obično otvorim knjigu, pa večer provedem čitajući.

Fascinirana sam činjenicom da nema apsolutno niti jedne serije koja je bar donekle zanimljiva. Osim doktora hausa, ali smo pogledali sve što je snimljeno, pa sad čekamo novi nastavak. Top Gear - ista stvar, ali to čekamo još 2 dana.

Ne mogu se ne zapitati kamo ide sav taj novac od svih tih reklama. Jer, ako jedan set reklama u prosjeku traje 10 minuta - a traje, i ako u jednoj epizodi neke serije izvrte tri takva seta, a jedna minuta košta kolio već košta (ako vas baš zanima koliko, pogledajte na teletekstu) kako je uopće moguće da nijedna od tih velebnih televizija nije u stanju kupiti 3 pristojne serije i bar jednom mjesečno prikazati neki film, koji nije jeftino američko smeće koje pokušava biti komedija. Mislim, konstantno ismijavanje seksualnosti i standardno pretjerivanje nije smiješno nikom tko nije malouman. A to još nisam. Iako bih mogla postati ako ne stisnem ono crveno dugme na daljincu.

Međutim, večeras je na programu prava poslastica. Rambo 4. Kako sam ga samo dva puta gledala, veselim se jako. Čak ću i kokice ispeć. I super je što je vrijeme za jazz u 3 ujutro,to je termin koji svima odgovara. Psmtr.

Ah, valja otkazat taj maksteve.

| nemezis | 20. siječanj 2012 19:54:32 | 2 komentara

ravno do dna - dio drugi. ili, 5 godina nakon.

Čini mi se da sam imala 19 godina ne baš tako davno.

Bila sam i tada oštećena, naravno, ali ni izbliza kao sad. I puno emotivnija, od tada je u par navrata umrlo po par dijelova onog nečeg unutra što nas čini ljudima, srce, duša, ko bi ga znao. Svakako bez tih par dijelova živim malo mirnije i lakše. Ali ne i sretnije.

Sa 19 sam znla sve o životu što osoba treba znati, odgovorno to tvrdim. O svom vlastitom, ne o tuđima. Znala sam kako je to biti u vezi sa nekim tko te poštuje, tko te voli, tko te poznaje, tko te motivita i inspirira i zbog koga se svakim danom trudiš biti bolja osoba.

Znala sam kako raditi posao sa ljubavlju, koliko se u taj posao dati a da ostane dovoljno i za druge stvari, kako se smijati situacijama koje jesu smiješne i kako izdržati one koje su ružne bez previše suza.

Prijznajem, sa 19 sam znala i plakati, ponekad i kad ne treba, nije bilo nužno popiti pola litre rakije i slušati Đoleta...ne, ne, tada je bilo normalno ispuhati se.

Sa 19 sam znala kako biti prijateljica, i kako iskreno reći ono što treba reći, i kako ne reći ono što ne treba. Znala sam slušati i dati savjet koji je bio na mjestu. Znala sam okrenut na šalu taman kad je bilo nužno da razgovor ne skrene u patetiku i znala sam kako se ima prijatelja za cijeli život.

Sa 19 sam znala da moram učiti i da se moram školovati ako ikad želim biti financijski samostalna. Nisam znala što ću točno biti kad odrastem, ali sam znala da će u mom životu uvijek biti mjesta za pisanje, za čitanje, za crtanje, za glinu, za nakit, za šetnje, za vožnju bicikla i za sve one, na prvi pogled tako nevažne sitnice koje su me činile osobom sa kojom se moglo razgovarati satima, o bilo čemu,od hrvatskih modernih pisaca do prednosti i nedostataka teleportacije. Sa 19 sam bila zanimljiva.

Sa 19 sam učila, sa lakoćom, stvari koje me nisu zanimale uopće, ali bila je dovoljna motivacija pomisao da bih sutra možda mogla baš o tome sa nekim razgovarati, ili će mi prekosutra to trebati za neki ispit ili posao. Sve je išlo sa 19.

Sa 19 su stvari bile sasvim jasne. Kad završim prekvalifikaciju upisati ću fakultet, položiti ću vozački, kuptii ću nešto polovno, završiti ću fakultet, otkupiti ću bakin stan, iznajmiti ga i vjerovatno ću živjeti u Rijeci. Rijeka je, tada, a i sada bila i ostala grad-inspiracija. Godine provedene u Rijeci su bile ružne godine, ali dovoljan je bio jedan pogled na Učku i moglo se u novi dan, ma kakav bio. Rijeka je oduvijek bila dom. A  sa 19 je bilo jasno da se od Rijeke ne treba previše odvajati ako se želi živjeti jedan kreativan i sretan život.

Sa 19 sam znala zavesti ama baš svakog, ako bi mi se htjelo i ako mi se nije htjelo. Dob i spol sasma nevažni. Sa 19 sam se mogla zaljubiti dok nabrojiš do 3, odljubiti dok pucneš prstima i biti usprkos tome vjerna.

Sa 19 sam često znala čuti onu rečenicu na koju nikad nisam znala što reći i od koje bi me obavezno oblilo crvenilo ... "Divim ti se jer stigneš/možeš/znaš/želiš/..." dodajte sami.

Sa 19 sam znala sve što je trebalo znati i učiniti da bih sa 20, ili 30 bila sretna, dobra, produktivna i u svakom pogledu super osoba.

Sa 20 sam upoznala njega.

Sa 30 sam otišla na bolovanje, prvo u životu i našla se u situaciji da imam previše vremena za preispitivanje proteklih 10 godina.

Njega inače ne spomijnjem, nigdje i nikome, tih 5 godina svog života jednostavno prešućujem već 5 godina svog života. Kao da nisu postojale, pređem preko pitanja ovlaš, eventualno napomenem da sam u to vrijeme živjela u Rijeci i radila u...gdje sam već radila, ovisi koja je točno godina bila.

O njemu ne razmišljam, niti ga se sjećam, niti na bilo koji način uspomena o njemu igdje u meni živi. Nije tako bilo ispočetka, prvih godinu dana sam se pitala koliko treba proći vremena a da prođe samo jedan dan da ga se ne sjetim. Samo jedan cijeli dan. U drugoj godini bi nakon 3 dana bila zadovoljna jer ga se nisam sjetila 3 dana, to je bio napredak koji se mogao izmjeriti i izbrojati. U trećoj godini je bilo sasvim ok, nisam ga čula ni vidjela 3 godine, nemam potrebu gledati stare fotografije ili slušati muziku iz toga vremena. Istina, nisam je ni mogla slušati a da se ne osjećam loše, ali polako, sasvim polako sam se oporavljala. Ljutilo me što opoavak traje toliko, ali onda bih se sjetila što mi je učinio. Pa bih bila prezadovoljna što sam uopće još živa.

U četvrtoj godini bi se ponekad dogodilo da netko pita da li sam se s njim ikad nakon prekida čula ili vidjela i da li znam išta o njemu. Odgovor je uvijek bio isti: pa, pretpostavljam da je živ, vjerovatno bi mi netko rekao da nije. I tu bi svaki razgovor stao....

Većina ljudi koje sam upoznala i sa kojima sam unatrag godinu-dvije postala bliska uopće ne zna da postoji išta između moje dvadeste i dvadesetppete, osim da sam bila živa. Jednostavno sam ga izrezala iz svog života i iz svake uspomene i tako je dobro.

Ali...nikad si nisam pirznala da mi je uništio život.

Jer, u posljednjih 10 godina nisam napravila apsolutno ništa. Prvih 5 jer me sprečavao u svakom pogledu da budem išta osim njegova, a posljednjih 5 se pokušavam pokrpati.

Ne, nikad nisam rekla da mi je uništio život, jer je to tako nekako previše za reći. Jer je jednostavnije zaključiti da sam sve odluke donijela samostalno, i meni je lakše samu sebe zavaravati da sam za sve kriva ja. Ali, nisam. I ma koliko mi se ne sviđalo to što je nada mnom imao utjecaj koji je imao, imao ga je. Mogao je sa mnom raditi što je htio, i radio je. I bila sam nemoćna, i bila sam mlada i bila sam zaljhubljena, dugo i jako i vjerovala sam njegovim lažima, svima do jedne, čak i nakon što sam ga tko zna koliko puta uhvatila u laži. Bilo je lako sa mnom manipuluirati, lako je sa svim klinkama kojima nedostaje očinska figura ili koji već fjordovski debilizam želite primjentit. Imala sam 19. On je imao 33. I šarma, ajme, šta je taj imao šarma...čak ga je i moja mama voljela. A moja je mama mrzila sve moje dečke, sve do jednog. Mama zaručnika tolerira. Jer mora. Ali, njega je voljela. Ne od prvog dana, ne ni prvu godinu...ali eto. To je trebalo biti zvono za uzbunu. Mama kaže da je super? Onda sigurno nešto s njim ozbiljno ne valja. Uostalom, vidi si tatu, iz tog izbora je jasno da mama nema pete veze o muškarcima :D

(Moj tata je super i moja mama je super ali nisu ljudi koji su, da tako kažem, baš stvoreni jedno za drugo ;;))

Da, bio je pravi igrač, i kad sam ga slučajno susrela u Rijeci ljetos, ostala sam iznenađena. Vruć dan, neudobne sandale, tijesna suknja, pretežak laptop, i naočale iza kojih možeš sigurno gledati a da se ne vidi da gledaš.

Stoji i puši cigaretu i mogu proći tom ulicom, ali i ne moram. Gledam ga, hodam u njegovom pravcu i vidim da me gleda. Pogledam pokraj, ne želim vidjeti da li samo mjerka dobru p*čku ili me je prepoznao, jer ne želim vidjeti njegov izraz lica, ne ako je shvatio tko sam. Znam da mi neće prići, znam da neće ništa reći ako me je i prepoznao, jer okolnosti našeg prekida nisu ostavile plodno tlo za neformalan pozdrav i "Hej, pa kako si...".

Ne želim znati da li zna tko sam, jer mi je svejedno. Jer nisam više ljuta na njega, jer nisam tužna, jer mu ne želim pljunuti u lice, jer više ne želim da je mrtav i da ga nema i da ga nikad nije bilo, ništa od njega ne želim, i ništa ne osjećam dok prolalzim, pogleda uprtog ka nebu u dilemi da li ću na kavu kod kosog tornja ili bi Korzo ipak bio bolji izbor. Jednostavno je postao...bivši. Jedan od onih, koji postanu potpuni stranci. Ili jedan od onih koji su to bili od prvog dana.

Od ljetos me muči ta jedna stvar...znala sam da ćemo se sresti bar jednom za ovog života, Rijeka nije dovoljno velik grad da se to ne desi. Nisam znala kada će se to dogoditi niti sam znala kako ću reagirati. E, pa muči me reakcija, odnosno nedostatak iste. Prošla sam pokraj njega, sjela na kavu sama sa sobom i čudila se tih pola sata, koliko mi je trajala pauza...čudila se izostanku ubrzanog rada srca, izostanku nervoze, znojnih dlanova, bilo čega. Jer,  znam da samu sebe mogu uvjeriti u štošta i zavarati se svakako,ali nedostatak fizičke reakcije govori za sebe. Svejedno mi je. Postao je netko...gotovo nitko u ovih 5 godina.

I činilo mi se dobro. Dobro da je tako i normalno da je tako.

Ali...odjednom se stvorilo svo to vrijeme. I nemogućnost rada, bilo kakvog, i zabrana dizanja desnom rukom ičeg tžeg od olovke.

Pa sam shvatila...da unatrag 10 godina ne živim.

A u posljednjih 5...

Radim previše, počesto na vlastitu štetu. Ne plačem gotovo nikad.  Nemam prijatelja. Ne pravih, ne za cijeli život. Sve stare sam izgubila, a novi su...frendovi. Još nisam završila prekvalifikaciju, a od upisivanja fakulteta sam miljama daleko. Ne pišem, osim ovdje, ne crtam, osim jako rijetko, godinama nisam otišla u šetnju, glinamol mi se gotovo osuši svaki put, ogrlicu sam započela ljetos i još nije gotova, kada sam dobila i prekrasan novi bicikl i vozila ga dva puta, do trgovine. Ne bi ni to, da je slučajno auto bio pred kućom. Nisam naučila ništa vrijedno spomena, čak ne slušam ni novu muziku (samo izvođače koje sam slušala i sa 15 ili 23), dosadna sam, previše pametujem i nitko ne želi biti kao ja. Nravno, nemam svoj auto, kao ni stan, i zapravo ne mogu reći da sam do tridesete samostalno išta postigla.

Naime, ostao je jedan trajni pečat...onaj koji se ne spominje - je lagao. O mnogočemu, ali i o jednoj strašnoj stvari. I nakon što je priznao svoju laž...ja sam prestala vjerovati. I nikome ne vjerujem ništa, zaista, već godinama. To je jedan od razloga zašto nemam više niti jednog prijatelja. Ljudi osjećaju da im ne vjerujem. Uz to još i dosađujem i pametujem, pa mogu biti zahvalna na ovo malo ljudi koji imaju živaca.

Ne vjerujem ni zaručniku. Gotovo ništa. Možda mu i ne treba vjerovati, možda treba. Ali, tu je, i drži mi glavu iznad vode sve te godine, bio je tu i kad se upravo ispričana priča rasplela i ostaje sa mnom, i čini sve što može i sve što zna samo da se nasmiješim. Daje sve od sebe da budem sretna, i tu je svaki put kad se vratim.

Dakle, on je jedini ostao, i on je razlog zašto ovo pišem.

Jer, jasno mi je...moram krenuti iznova. Ali, želim da on ne bude nov. Želim da bude isti, želim da ostane tu, pa makar to značilo da moram opet nekako postati zanimljiva :D

Da, nespominjani bivši je kriv, barem koliko i ja za stanje u kojem se nalazim cijelo jedno desetljeće. Vjerovatno i više, jer muškarac od 33 godine zaista ne bi trebao biti u vezi sa djetetom od 19, ako je sa njim bar nešto u redu.

Nisam već neko vrijeme njegova Nemesis, toplo se nadam. Bilo bi mi drago da sa 43 ima nekog u životu, možda ženu i još poneko dijete...ali...ne znam zašto, osjećam da živi sa mamom i da se, kao ni ja, nije baš nešto naročito maknuo od aveti.

Ali, kao i drugima, i meni se čini da mi je napokon krenulo. Jer, napokon sam nešto, bar nešto rekla o njemu, o kome ne govorim nikad. Čak ni ovdje, gdje postoji pisani trag o policama, foteljama i domu koji smo gradili zajedno, čak ni ovdje gdje me krije anonimnost...taman onoliko koliko se želim sakriti.

Ne, nisam ničija Nemesis, Nemesis sam, izgleda, samo sebi. Dobro je Milan rekao.

Eto, da sam kojim slučajem našla par dana za sebe u ovih par godina, sada sam već mogla biti pomalo normalna...al dobro, i ovo je početak.

| nemezis | 13. siječanj 2012 1:31:21 | 14 komentara

Twisted nerve

...da li sam znala da si to u stanju učiniti? Da. Da li sam ikad i pomislila da si to u stanju učiniti meni?

Tako nekako ide rečenica koja me i danas osupne, iako film nisam pogledala godinama, a trebala bih. Jer, na to se sve svede. Na moje zaprepaštenje.

Ja, na svoju veliku žalost, znam kakvi su ljudi. Pogotovo oni koje volim. I znam što su ti ljudi u stanju učiiti, što su činili i što čine, ali svejedno, poput prototipa glupe i naivne i plave sobarice svaki se put zabezeknem kad neki moj Bill uzme pištolj i puca mi u glavu.

A sudbina je valjda tako htjela da čim jednog Billa sasiječem u pet kratkih poteza na njegovom se mjestu pojavi novi. I kreće nova/stara priča, još jednom. A rekli su mi da je sve krug. I opet se čudim. Možebitno ću kružiti dok nešto ne naučim iz te priče, iako, nakon svih pouka, ne vidim koja mi se još nije otkrila. A nije da ne vrebam na razne znakove.

Mislim da je došao trenutak u mom životu kada još jedan Bill odlazi, ili da preciziram, otišao je danas, oko 5 i 15 popodne, nakon što je postavio jedno od onih pitanja preko kojih ne prijeđeš nikad.

...kao što rekoh, ne bih trebala biti iznenađena, ni tužna, ni povrijeđena, ali ipak nekako jesam, sve to.

Jer, ispostavilo se da sam u pravu u jedinoj stvari u kojoj sam željela zauvijek biti u krivu. Ja njemu nisam ono što bih htjela biti, ja sam mu ono što mu zaista jesam. A to nije dovoljno. Meni to nije dovoljno. Nikad neće biti.

...bang, bang, my baby shot me dowm.

| nemezis | 11. siječanj 2012 0:11:59 | 7 komentara

Pritisak prvog.

Kad sam krenula sa bloganjem ovdje, nije to bio prvi blog. Ni peti, ni jedini, kao što nije ni sad. Ali je bio i ostao najdraži i najaktivniji, zbog ljudi. Zbog male, tople i iskrene zajednice pred kojom mogu, više nego igdje biti - ja kakva jesam.

I kad sam pisala prvi post, imala sam vrlo prisutan pritisak prvog posta.

Ono, možda ćeš tu ostati mjesec, možda godinu, ali znaš da ćeš povremeno navraćati i znaš da je važno da taj prvi bude bar...čitljiv. Radi sebe, da si ne ideš na živce. Radi drugih, čujem da se ponekad nađe netko tko pročita sve što si ikad napisao, kronološki, od prvog do zadnjeg. Uostalom, i ja neke ljude čitam od prvog do zadnjeg posta. I priznajem, ponekad im se čudim. I nijma i njihovim odlukama. Kao i svojim, uostalom ;)

A kako je ovo prvi post u ovoj godini, naravno da postoji pritisak prvog.

I sigurno bi trebalo natipkati nešto...pozitivno, vedro i poticajno. Što je sasma u suprotnosti sa mojom naravi. Naučili su me na bivšem poslu kako treba prisupati stvarima, svijetu i životu - konstruktivno, sa vjerom u sebe, svoj rad i dobar ishod, reagirati na ispravan način na poteze okoline i nikad ne kritizirati tuđi izbor. I za jedan dio svijeta sam upravo takva. Jer je tako lakše funkcionirati u svijetu koji voli obmanjivati sebe i druge da je čaša polupuna. Jer, isti je k*rac, polupuna ili poluprazna, ako se od pola čaše ne možeš napiti. Žedan čovjek je nezadovoljan čovjek.

A ja, na svoju sreću, ili nesreću, ovisi koga pitate, spadam baš u te...žedne ljude. Nikad mi nije dosta. Nikad nisam baš sasvim zadovoljna. Uvijek bih još malo, bar malo...svega. Srećom, ambicija ponekad i nije loša stvar. Al ponekad jednostavno umara.

Radim odavno, 12 godina, i više, ali ne brojim ona ljeta u vrijeme škole, jer ih ne broje ni u radnoj knjižici. I nisam nikad bila na bolovanju. Ne zbog svog izvrsnog zdravlja ( kad tu u 25-oj sapoće da imaš tumor i da ti sad trebaju izrezati dio tijela - ne smatraš se zdravim) ali sam dan nakon operacije išla na posao. Ne zato jer sam najbolji radnik na svijetu, već zato što se sa svim velikim životnim problemima nosim na taj način. Zaokupim se radom. Pomaže, počesto.

Ali...došao je i taj dan, jučer. Oko 6 popodne sam shvatila da nema druge, treba ići na hitnu jer je bol nepodnošljiva. A kad osoba koja nakon operacije ide na posao i ne spava 6 dana od bolova zaključi da je bol nepodnošljiva, onda je zbilja...ružno.

Tamo su mi naboli neke injekcije, a danas mi je doktorica prepisala još tih injekcija, za početak 4, pa ćemo vidjeti kako će se moje stanje razvijati. I strogo mirovanje, koje remetim tipkanjem, ali ne mogu baš cijeli dan ne raditi apsolutno ništa :D Mislim da se zovu blokade i mislila sam do jučer da se to daje samo jako starim ljudima koji cijeli život rade tešku fizikaliju. Možda sam i starija nego što mislim ?!?

U svakom slučaju, dvije su tu važne spoznaje, koje su se 01.01. same od sebe pojavile u mojoj plavoj glavi.

Prva- beskrajno sam zahvalna svim trgovcima, i vatrogascima i liječnicima i svima onima koji rade na Badnjake, Božiće, nove godine i ine dane kad svi želimo biti sa svojim ljudima, jer se mi koji jesmo toliko sretni da smo sa svjim ljudima na te dane zbog njih osjećamo sigurnije i bolje. Tako da sve najbolje u novoj od srca želim baš tim ljudima, jer rade svoj posao, i više od toga, od srca se smiješe nama, na prvi pogled sretnijima.

Želim i svim ostalim ljudima, koji imaju još ponešto ljudsko u sebi da im se se sve (dobro) što si žele sami i ostvari, a tu uključujem i vas :)

Druga - imam ozbiljan problem koji trebam riješiti. Naime, ja se osjećam poprilično loše. Osim što blokada nije u potpunosti blokirala bol, osjećam još nešto. Krivnju. Što nisam na poslu.

Tako da mogu svojoj listi stvari koje treba pothitno popraviti dodati i ovu i što prije se uhvatiti u koštac s njom. Jer, ja radim u jednoj od onih izrabljivačih firmi, koja jedva da daje i minimalac i u najmanju ruku im nisam dužna pokloniti nikakakv osjećaj, osim možda male doze gađenja. I nikako ne zaslužuju da se osjećam loše jer se osjećam loše jer im sad fali još jedna utrenirana koza koja radi posao za 3 čovjeka, pa zato i ide na blokade prije pedesete. I uopće ne znam kad sam postala ovako...bolesna :D

Vjerujem da će minimalno petnaest dana bolovanja, koji mi ne ginu, pomoći u tome. A ako ne...onda ću potražiti savjet drugog liječnika. Onog za mozak.

I eto, napisah još jedan u nizu prvih postova kojim nisam zadovoljna sad, a pogotovo neću biti za par godina, ali se osjećam malo bolje. Što je svakako za pohvalu. Dakle, opet počinjem pisati baš onako kaki i treba, da meni bude bolje, a ne da budem zanimljiva drugima.

(sad bi netko trebao natipkati zajedljiv komentar popu "a da onda pišeš negdje gdje te drugi ne mogu čitati, recimo u kakav rokovnik?", a na što bih ja vjerovatno odgovorila da sam dobvoljno zanimljiva i kad se tuo uopće ne trudim biti, što nije sasvim neistinito :D)

Aj bok, idem dozom alternativne medicine pripomoći ovoj konvencionalnoj ;)

| nemezis | 2. siječanj 2012 22:15:14 | 3 komentara

Promjene nisu dobrodošle

Svake godine se oduprem pisanju rezimea protekle godine, i uspješna sam u tome. Također, svake godine izbjegnem natipkavanje novogodišnjih odluka, i ponosim se svojom snagom volje toliko da svima tumačim kako sam još jednu godinu uspjela samu sebe spriječiti da učinim dvije potpuno nepotrebne stvari.

Nije to tako oduvijek,  ne, ne...

Počela sam pisati dnevnik u nekom od nižih razreda osnovne škole. Nastavila sam do danas, iako se koncept trenutnog pisanja teško može svrstati pod dnevnik, jer pišem tek ponekad i nikad o onom što se dogodilo taj dan. Samo o onom što osjećam. Ili bi voljela osjećati.

Ali, imam kronološki uvid u sebe i svoje odrastanje na raspolaganju da ga prolistam svaki put ka osjetim potrebu vidjeti zašto sam danas ovakva kakva jesam. A ta potreba se javlja obavezno u prosincu svake godine.

Naravno da sam kao klinka evidentirala sve odluke, čak pratila i što od njih sam realizirala. Ali, tada je to bilo lako. Zapravo, negdje do petnaeste je bilo lako, a sa 19 sam u potpunosti odustala od te navade. Jer, nije baš bilo nekog napretka :D

Kad 3 godine zaredom odlučuješ da ćeš prestati pušti, a ne prestaneš...shvatiš da su novogodišnje odluke bezveze. Jer su novogodišnje, a samim time moraju biti od onih koje će ti drastično promijeniti život na bolje.

Meni je nekako dosta drastičnog. I nisam na kraju 2010 odlučila da ću promijeniti 3 posla, niti da ću sve ostaviti, odseliti se natrag u pripizdinu i ovdje pokušati živjeti neki sretniji i bolji život, niti sam odlučila da se ni ove godine neću udati, a pogotovo nisam odlučila da ću sve to učiniti da bi on bio sretniji.

Jer, iako nevolem taj smrdljivi velegrad, bilo mi je dobro u tom smradu. Po pitanju prijatelja i karijere, i zbog mogućnosti da popijem kavu u centru sama ili u društvu bez da prvo vozim 40 kilometara do prvog grada.

Međutim, kako to već bude sa mnom...ponekad mi nedostaje smrdljivi velegrad. Ali, ovdje imam svoj vlastiti vrt, u kojem su ljetos rasle mrkve, rotkvice, bosiljak, cikle i krastavci. I još pregršt divnog povrća zbog kojeg popodneva provodiš na suncu, od čega se osjećaš nekako...fantastično. Ovdje imam i svoj prostor u kojem mogu izrađivati police, ogrlice, svijeće i sve ono što me čini boljom osobom jer frustracija nekom čarolijom uvijek ostane u glini. imam nekoliko frustriranih vaza, a ovih dana ću napraviti i nervozne podmetače za čaše :D

Ovdje imam i pogled, možda najljepši pogled koji sam imala, možda ljepši i od pogleda na Kvarner. Imam i mačku. Ili mačka, ovisi koga pitate.

Ovdje imam i obitelj, na svega par kilometara udaljenosti - za što nisam ponekad načisto je li pomak na bolje. I mogu voziti bicikl. Priznajem, drago mi je da sam ga odlučila usrećiti tako suludim potezom kao što je odlazak na selo, u kuću staru 200 godina, jer mi je ovo prvi dom u životu. Možda zbog gletanja svakog zida, stavljanja laminata i cijepanja drva, možda jer smo nas dvoje tu kuću uredili tako da se u njoj može živjeti ugodno...tko bi znao.

Ali, iako je ta 2011 bila uglavnom usrana, zadovoljna sam što ću je ispratiti baš ovdje gdje jesam.

A odluke za iduću?

Neću prestat pušit.

Imat ću veći vrt.

Posadit ću dvije nashi kruške.

I još 200 jagoda.

Drugo ne mislim mijenjati, bolje ispadne kad se stvari same dese :)

| nemezis | 28. prosinac 2011 10:58:18 | 3 komentara

"Pozdrav, i zagrljaj i osmijeh :)"

Ponekad vjerujem da oni, koji umru, nekako ipak žive, i kad o njima mislim ili ih spomenem, ili mi nedostaju...ma, ponekad vjerujem da znaju sve što im želim reći.

Ponekad mi se ta smrt učini nekako zaista konačnom. Više volim misliti ovo prvo i osjećati da su neki prijatelji još uvijek tu. Danas sam više naklonjena prvoj opciji.

Danas se pitam što bi mi rekao Milan. Jer, Milanov savjet bi bio itekako dobrodošao. Ne bi mi se svidio, i bila bih ljuta na njega, pomalo bih mu i zamjerila tu iskrenu drskost, ali bih na kraju progutala ponos, sagledala stvari još jednom, poslušala savjet i napravila nešto kako treba.

A ovako sam i dalje pomalo izgubljena u tom svom životiću, i zapravo se nikamo naročito već neko vrijeme nisam makla. I čini mi se da štošta ne radim kako treba, iako možda znam kako bi trebalo. Naslućujem ponekad. Neke odgovore. Na pitanja koja si ne želim postaviti.

Ah, svi smo mi oštećeni. I neki se put ne možemo popraviti sami, možda ne možemo dosegnuti bez tuđe pomoći baš to mjesto. Možda nemamo alat. Možda ne znamo kako.

A možda je neki put ipak najpametnije dići ruke. Milan bi mi znao reći što od navedenog je ispravno.

Naravno da i sama znam odgovor, znam što je ispravno, znam što je dobro za mene.

Lakše je kad to još netko kaže. Treba mi da još netko kaže. Jer, nisam od one sorte koja diže ruke samo tako, i ma koliko bilo jasno da baš to treba učiniti...nekako ne ide.

Kaže M. da je 3 dana razmišljao. Znam da laže, razmišljao je 30 dana, ako ne i 60, i znam da neće pokazati koliko mu je bilo teško, a kamoli koliko mu je teško sad. Znam i da zna da sam na njegovoj strani, jer je učinio jedinu ispravnu stvar, iako mu to nisam rekla, zna da je ova kuća njegova sigurna kuća.

I valjalo bi se ugledati na njegov primjer, jer tako se stvari rade. Iskreno, direktno i sad. Ne za godinu, dvije ili pet. Dakle, znam ja što je ispavna stvar. Potrebna da se opet nekako ja i taj moj životić pokrenemo. Ali, ja nisam hrabra kao M. I ja nikako ne želim da mi (opet) bude ovako teško, kao što je njemu sad. Jer, još uvijek je lakše biti nesretan nego sam.

Patetično.

A bol je još uvijek ovdje. Fizička. Kao da i bez nje nije ružno.

Ok, morati ću se nekako popraviti i bez Milanove pomoći. Mislim da ću prvo otkloniti fizičke boljke. Mislim, kirurg će otkloniti fizičke boljke, što znači da će mi prvo zadati još više fizičke boli, ali valja već jednom krenuti odnekud.

A onda ću valjda shvatiti i da je lakše biti sam nego nesretan.

| nemezis | 26. prosinac 2011 17:43:33 | 5 komentara

Veseli i zdravi bili... :)

Ne pohodim često dokrore, jer im ne vjerujem. Ova moja me zadnji put kad sam je posjetila poslala pod nož i od tada mi je pomalo pala u očima. Nekako sam očekivala da će mi dati neku čarobnu tabletu koja će sve riješiti, ali nije. Ne vjerujem ni tabletama, i pijem ih zaista rijetko, i to nakon podužeg proučavanja mogućih nuspojava, indikacija, kontraindikacija, odvagivanja potencijalne koristi i ghotovo sigurne štete za organizam. Ajde, sirup na bazi morfija sam pila sa velikim veseljem i bez dvojbi, priznajem, a nuspojave su bile očekivano - zanimljive ;)

Ali, načelno izbjegavam konvencionalnu medicinu i priklanjam joj se tek kad bol postane nepodnošljiva. A moj prag boli je visok, prema mojim mjerilima. Ne tražim injekciju kod zubarice i normalno mi je da mi u jednom posjetu raskopa 3 zuba. Trpim bez neke pretjerane muke. To je samo bol, fizička, dakle ništa naročito strašno. Proći će.

Ovo nije post o meni hrabroj, pametnoj i divnoj, ovo je post o boli, odnosno, neosjećanju iste već jedno sat vremena nakon par ružnih dana i jedne nepodnošljivo bolne noći.

Uzročnik nespavanja, pušenja previše cigareta, pijenja Andola u 1 ujutro, (iako mu je rok izašao prije 6 mjeseci, iz čega je jano koliko često i koje tablete pijem :D), razmišljanja o vožnji do hitne pomoći - udaljene sitnih 40-ak kilometara i bjesomučnog prešetavanja unutar nekoliko prostorija do pred zoru je...jedan običan upaljeni živac.

Koji bi najradije bila prerezala škarama, ali se oko 3 činilo da će od prenapregnutosti puknuti i sam, pa sam odustala od te, ne baš naročito dobre ideje. Usprkos ili zahvaljujući postarijem Andolu, tko bi ga znao.

Imla sam ja i prije iskustva sa živcima koji se počnu ponašati poput užarenih struna, ali ovo...ne možeš naći niti jednu pozu koja bar donekle olakšava. Ne možeš progutati slinu bez da ti zasuze oči. Misliš da ćeš se onesvijestiti ako kihneš. Glavu ne možeš okrenuti ama baš ni malo- pokazalo se dosta nepraktičnim za volanom. I naravno, sve ti smeta, svi ti smetaju i baš kao što je zaključio jedini doktor u kojeg imam potpuno povjerenje - bol te promijeni. Postaješ gora osoba. Taj House je baš neki bistar tip :)

I tako sam jutros oko 8, shvativši da na poslu apsolutno ne funkcioniram odlučila posjetiti svoju doktoricu i natjerati se da joj vjerujem bar malo.

Kako je bol postala nesnosna oko 1 popodne moguće nuspojave tableta su postale nevažne. Pa što ako mi otpadne kosa, ili me strefi moždani, ili krenem povraćati krv ili mi burezi otkažu? NIŠTA ne može biti gore od ovog, čak ni smrt, zaključila sam i progutala tablete.

Sad me boli taman toliko da ne smetnem s uma koliko je divno što me više ne boli kao prije par sati, i priznajem, zaista sam sretna zbog toga.

Gotovo da normalno funkcioniram. Moći ću oprati kosu i počupati obrve. Možda čak ispečem još jednu turu keksa. A ako se baš razbahatim, odvažiti ću se i na stavljanje lampica na prozor jer mi se nekako počinje sviđati to što je sutra Badnjak :)

Ne znam je li ovo posljednji post u ovoj godini, ali onima koji su ga uspjeli pročitati do kraja želim godinu bez boli, bez bolesti, bez tableta, injekcija, lijekova bilo koje vrste - dakle, budite mi zdravi i vi i svi oni koji su vam važni. Drugo će se već nekako posložiti.

Što reče Đole, od devedestih neće biti gora ;)

| nemezis | 23. prosinac 2011 17:04:02 | 1 komentara